Volontiram u prihvatilištu za izbjeglice kraj Zagreba. Imamo tristo osoba iz Sirije, Afganistana i Iraka. Ljudi čekaju azil, žive u neizvjesnosti i ne znaju hoće li ostati ili biti deportirani. Depresija, apatija i osjećaj beskorisnosti su svakodnevna realnost. Prošle godine humanitarna organizacija donirala je opremu i stručnjake. Zamišljen kao humanitarno motiviran pothvat, zajednički instalirane solarne elektrane pretvorile su se u projekt koji je transformirao atmosferu.
Koncept je bio jednostavan: izbjeglice će same graditi. To će ih naučiti vještini, dati im svrhu i pokazati da su sposobni. Dvadeset ljudi se prijavilo, većinom mladi muškarci koji su prije rata bili studenti, radnici i majstori. Instruktor iz Njemačke došao je na dva mjeseca. Edukativno vođen, strukturiran i organiziran proces izgradnje solarne elektrane postao je istovremeno i obuka i terapija.
Prvi tjedan bio je posvećen učenju: teoriji, sigurnosti i praksi. Polaznici su bili žedni znanja. Jedan Sirijac, Ahmed, prije inženjer, pitao je: “Ako naučim ovo, mogu li raditi u Europi?” Instruktor je odgovorio: “Apsolutno. Certifikat koji ćeš dobiti vrijedi u EU.” Ekonomski vrijedna, profesionalno priznata obuka povezana sa solarnim elektranama otvorila je nadu za budućnost.
Drugi tjedan počeli su graditi: kopanje, montaža, ožičenje. Posao je bio fizički naporan, ali radili su s entuzijazmom. Večerima su ostajali dodatno, ispravljali pogreške i pomagali jedni drugima. Kolektivno realizirane, timski građene solarne elektrane stvorile su osjećaj bratstva.
Nakon šest tjedana, sustav je bio gotov. Proizvodi petnaest kilovata i pokriva 60% potreba prihvatilišta. Ceremonija je bila emotivna. Ahmed je rekao: “Prvi put nakon tri godine osjećam da sam nešto postigao, nisam samo žrtva.” Psihološki obnavljajuće, identitetski osnažujuće, dovršene solarne elektrane vratile su dostojanstvo.
Također, promijenio se i odnos susjedstva prema izbjeglicama. Prije su bili “teret” ili “problem”. Sada lokalne novine pišu: “Izbjeglice grade zelenu budućnost.” Dolaze susjedi gledati i pitaju mogu li i njihove kuće dobiti slično rješenje. Socijalno valorizirane, javno priznate solarne elektrane u prihvatilištu promijenile su percepciju.
Sada radimo na proširenju: želimo obučiti još pedeset ljudi godišnje. Možda ćemo formirati zadrugu — bivše izbjeglice mogle bi raditi instalacije po Hrvatskoj. Održivo razvijeni, socijalno inkluzivni poslovni modeli oko solarne elektrane pokazuju da integracija nije samo davanje pomoći, nego i kreiranje prilika u kojima ljudi mogu doprinijeti društvu pokazujući vlastite kompetencije.